Kućica u cvijeću

Kućica u cvijeću

 

Dogodi se tako u životu da nešto što smatraš da je forever jednostavno prestane postojati. Brak, posao, kuća…
Baš sam lako napisala tu rečenicu, a znam da je mnogima knedla stala u grlu kad ste ju pročitali.
I meni su često stajale velike knedle u grlu kad sam, tek podsvjesno, počela shvaćati da postoji mogućnost da prestane postojati nešto što je forever. Ništa nije forever. Ni brak ni posao ni kuća. Može potrajati do kraja jednog ljudskog života ili radnog vijeka, ali nije sigurno i nije garantirano. Lomljivo je i ovisi o nizu drugih utjecaja, tuđih života, promjena na svim nivoima ljudskog društva i prirode.

Dakle, nemate kontrolu. Nemojte se zavaravati.

Nemam ni ja. Dogodila se promjena i što sad? Za početak sam je odlučila shvatiti kao početak, a ne kao kraj. Zato ovaj tekst ima malo drukčiju tematiku nego dosadašnji. Ovo je početak nekih malo drukčijih tekstova. Sjećate se bajke o tri prašćića? Ajmo reći da je i meni vjetar srušio kuću. E sad, naravno da sam se, kad se to dogodilo, pitala zašto je nisam bolje sagradila, da bude čvrstog temelja? Kako nisam znala kad sam je počela graditi da je temelj navažniji? A davno je to bilo, pa se polako prisjećam da sam imala neku sasvim drugu ideju te kuće i da sam napravila temelje, lijepe neke, koji su se meni sviđali, ali baš sam bila uvjerena da na tom području nema ni vjetra, ni potresa, ama baš nikakvih opasnosti izvana. I sagradila sam je da bude lijepa i da se ja dobro osjećam u njoj, nije bilo potrebe ni za kakve čelične konstrukcije koje bi to držale ako zatreba. A klima se promijenila i eto ti vjetra. Puhalo je malo pomalo, pojačao se intenzitet i otpuhao krov. Mislila sam si tad, što nisam i taj krov bolje učvrstila. A bio je to lijep krov, i neka jako čvrsta konstrukcija bi ga nagrdila i ne bi bio tako lijep krov. Taj sam izabrala. I htjela sam ga popraviti, ali vjetar je i dalje puhao sve jače i jače i nisam mogla popravljati. Pustila sam da kuća bude bez krova, moglo se tako živjeti. Do prve kiše…. I tako, slutite nastavak… Jednog dana više nije bilo ničeg. Barem se tako činilo. Kad sam malo bolje pogledala, bila je tu hrpa šute i građevnog materijala, čak i temelja, jer ne može vjetar baš sve otpuhati. Može srušiti i nešto ponijeti do susjedove ograde, ali ne može sve. Jer ima tu i dobrih stvari, dobrog materijala. Iskoristivog. I tako sam uzela neku konstrukciju koja je bila za krovište da iz nje počnem graditi temelje. I kad sam se raspitala kod novih građevinskih stručnjaka rekli su mi da je to odličan materijal za gradnju novog. I tako, gradim ispočetka i tako je dobar osjećaj. Ma bilo je teško kad je puhalo, ali sad znam da je moralo srušiti ono što nije bilo čvrsto. Borila sam se protiv tog vjetra, ali bilo je neizbježno da će sve porušiti. Sad kad ponovo gradim, osjećam olakšanje. Znam puno toga o građevini što nisam znala ranije, jer nije ovo čak ni druga kuća koju gradim. Bilo je njih još nekoliko i prije ove koju je vjetar otpuhao. U svakoj sam živjela, gradila je u najboljoj vjeri, održavala i nadograđivala. U svakoj sam bila sretna i nadala se da je forever. Svakoj sam zahvalna što me od mnogih vjetrova sačuvala. Sve su bile kućice u cvijeću i svaka je imala svoju osobnost i mislila sam da je forever. Zanimljivo je samo kako sam s rušenjem svake onu sljedeću lakše gradila i lakše podnosila rušenje. Otpuštala. I sad kad je srušena ova koja mi je dugo bila baš lijepo i dobro utočište, topla i poprilično raskošna gradim novu. I oko nje ću posaditi cvijeće.
I opet neću imati kontrolu. Samo sam sad puno mirnija s tom činjenicom nego prije 12, 13 godina dok sam još bila uvjerena da postoje stvari koje su forever. Čini mi se,  što ti se više puta sruši kuća i otpuše ti krovove onu sljedeću neveru lakše podneseš. Nađeš početak u kraju, novi građevni materijal u ruševinama.

I sad kad o tom svemu razmišljam zapravo sam mirna s tom činjenicom, jer zaista, životno zadovoljstvo je putovanje, a ne destinacija i nastojim naći pravi put u svakom krivom skretanju. Dobro došli na  TripsTipsAndBricks ?, moje novo putovanje.

 

Konstantin Kavafi, Itaka

Kad kreneš na put prema Itaci

poželi da dug to bude put,

pun pustolovina, pun spoznaja.

Ni Lestrigonaca, ni Kiklopa,

ni srdita Posejdona ne boj se!

Takve na svome putu nikada susresti nećeš,

ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani

osjećaji duh i tijelo prožmu.

Na Lestrigonce i Kiklope,

na divljeg Posejdona naići nećeš,

ako ih ne nosiš u duši svojoj,

ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.

 

Poželi da dug to bude put.

Svitanja ljetnih neka bude mnogo

kada ćeš radosno i zadovoljno

ulaziti u luke prvi put viđene:

zastani na feničkim trgovima,

i nabavi krasnu robu,

sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,

i razbludnih mirisa svake vrste:

koliko god voliš razbludnih mirisa:

pođi u mnoge egipatske gradove,

da se poučiš i naučiš od mudraca.

 

Uvijek na umu imaj Itaku.

Stići tamo tvoja je sudbina.

Ali ne požuruj nikakvo putovanje.

Bolje je da mnogo godina traje:

i da kao starac pristaneš na otok,

bogat onime što si na putu stekao,

ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.

 

Itaka ti je dala lijepo putovanje.

Bez nje ne bi krenuo na put.

Ništa ti više ona nema dati.

 

I ako je siromašan nađeš, Itaka te nije obmanula.

Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom,

Već si shvatio što Itake znače.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *