Mjesto koje zovem dom

Mjesto koje zovem dom

Sjećam se tog osjećaja kad mi je jedino bilo važno da se negdje smjestim i da neko mjesto mogu zvati domom. Ne, na sreću, nisam bila beskućnik, ni u kom smislu. Ali bila sam mlada cura, iz male sredine, u velikom gradu, sama.
Prvo sam stanovala kod frendice iz srednje škole u Dubravi, u malom potkrovnom stanu u kući i smatrala sam je najsretnijom osobom na svijetu jer je imala taj „svoj“ komadić raja. Bio je to unajmljeni stan u jednoj ulici, u već spomenutoj Dubravi, kojoj se danas ni imena ne sjećam. Uopće nije bilo bitno. Bilo je bitno da ona ima taj svoj dom, kakav takav, ali topao i uredan i da si i ja to želim.
Prvo sam se bacila na ekspresno upoznavanje ljudi na novom poslu koji sam tad počela raditi i na traženje stana. Odmah sam među novim poznanicima našla jednu curu koja je isto trebala stan i odlučile smo se za zajednički život. Naravno, cimerstvo 😊. I nikad neću zaboraviti taj naš „drive“.
Samo da nađemo neki ugodan i čist stan i mazit ćemo ga i paziti i zvat ćemo ga domom. I našle smo jedan slobodan stan u Centru. Odgovarao nam je Centar jako jer nam je objema posao bio blizu, ali nije bio uvjet. Uh, što smo se nahodale do tad i nagledale stanova koji se čak tako ne mogu ni nazvati. Ali dobro…
Dogovorile se mi s vlasnikom i uselile. Živjele smo tako sretno, odlazile pješice na posao, bile smo u gradu, nismo ovisile o javnom prijevozu ni zbog posla, ni zbog izlazaka. Dolazile smo doma i bile sretne što ga imamo. Svaka svoju sobu, zajednička kuhinja i kupaonica. Uh, milina… Stan je baš zadovoljavao sve one uvjete koji su nam bili važni. Raspored prostorija i lokacija savršeni! Predivna ulica, puna drveća i parkinga. U blizini je čak bio i jedan mali dućan u koji smo išle po sve kućne potrepštine, točnije, kavu. Ništa nam više od toga nije trebalo.
Dosta godina, seljenja i promjena poslova kasnije, na jednom od naših uredskih sastanaka, u bivšoj firmi, učini mi se da vidim neke poznate pločice u kupaonici dok je kolega predstavljao stan koji je dobio u prodaju. Da, bio je to taj moj prvi stan u kojem sam živjela s cimericom, sama u velikom gradu. Naš prvi dom i komadić raja.
Neprocjenjivo utočište na koje smo se vraćale s posla, radile tulume za frendove, satima razgovarale za kuhinjskim stolom. I sad ga prodajemo??! I zamislite užasa, nitko ga neće. Neće ljudi stan pored pruge. Dvije pruge! „I vlak i tramvaj prolaze ispod prozora, izmjenjuju se noć i dan i to stvara užasnu buku, koja smeta za normalan život“, kažu. A neće ni stan u staroj zgradi koja je pretjerano pošarana sprejevima. Što će prijatelji misliti kad budu dolazili u posjetu, u kakvoj to zgradi žive. Nikako nismo mogli uvjeriti ljude ni da to što je automobilski promet ondje jako gust njima neće smetati za život. A kupci su zaključili i da to nije baš onako raskošan građanski stan s jako velikim prozorima i širokim stubištem, pa ih je i to znalo odbiti. Zgrada je bila malo skromnija. A i cijena stana, kad je sada gledam, zaista je bila niska. I neće nitko kupiti moj prvi dom. Nismo čak ni tako puno ljudi odveli ondje, ali mnogima smo ga ponudili i zbog navedenih razloga mu nisu ni dali priliku.
A ja, kao da sam tad, u tom procesu prodaje, nakon puno godina izašla iz stana van i vidjela ono na što su drugi upirali prstom. Do tad nikad o tom stanu nisam razmišljala drukčije od tog da ima savršen raspored za nas dvije, lokaciju iz snova (15 minuta pješice do Trga) i da je naš.
Da, pored stana prolaze i vlak i tramvaj. Činjenica je da je promet toliko gust i da gotovo nikad ne staje. Zgrada je stara i pošarana. Ulica je malo „siva“, nema ničega osim prometa i tih zgrada. Kad se jednom i uparkiraš, jako je teško izaći van zbog brzog i gustog prometa. Stepenište je stvarno bilo staro i neuređeno, a i stan isto tako.
Ali bio je dom. Tad je to bio i na tom sam mu zahvalna.
Danas, iz perspektive agentice za nekretnine, s nezanemarivim iskustvom, stvarno sam kod svake nekretnine svjesna činjenica koje možete zvati nedostatcima. Svaka ih ima. Baš svaka. I kod neograničenog budžeta nema te koja nema nedostatke. A što mislite zašto je to tako?
Nekako mi se to poklapa s onom „ljepota je u očima promatrača“.
Kad ste mlada cura od 20 godina u velikom gradu i nemate ništa i nikog svog, želite samo neko mjesto koje možete zvati domom. Nije važno niti što se danonoćno izmjenjuju vlak i tramvaj pod prozorom, a zgrada se pritom trese, nije važno ni što je stepenište staro i prljavo. Važno je samo da se negdje smjestiš i sretan si. Kako godine prolaze i krcamo se raznoraznim iskustvima sve je teže naći ono što nas može zadovoljiti. Mislite da nisam u pravu….hm? Danas živim u rezidencijalnoj četvrti i ne mogu zamisliti da se vratim u ulicu pored pruge. A u njoj je nekad bio smješten cijeli moj svijet.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *