Neobična žena

Neobična žena

 

Dugo nisam pisala za ovaj blog. Ali imam dobar izgovor ? Bavila sam se drugim kreativnim poslovima. I shvatila sam da je sasvim u redu imati kreativnu blokadu na jednom području kad si kreativno aktivan na drugom području.
Ljeto je bilo dugo, toplo i predivno. Putovalo se i rađale su se nove ideje. Za sljedeći post pripremam svoju grčku avanturu, kad još malo zahladi, da više uživamo u fotkama. Rodilo se ljetos puno dobrih i kreativnih ideja, a većina je do sad već ostvarena i napravila mjesta novima i tako u krug. To me jako veseli jer sam oživjela jedan svoj dugo sanjani projekt i dala sam mu ime Boutique za nekretnine. Formalno je to agencija za nekretnine, ali ga uopće ne volim tako zvati zato što želim da bude i ostane boutique.
O samom konceptu ću pisati još puno u budućim postovima, ovaj post posvećujem svojoj novoj karijeri koju mi Boutique omogućuje, a to je poduzetnička.
Kad sam bila mala djevojčica, a i mlada djevojka, bila sam uvjerena da su poduzetnici neki strašno inteligentni ljudi koji imaju barem 4 fakulteta, i još su se uz to rodili bogati i imali su puno sreće. Uglavnom, neobični ljudi koji mogu sve što obični ne mogu. A sebe nisam uvijek smatrala neobičnom. Danas sam i ja neobična žena. Prošlo je puno godina učenja i ulaganja u razvoj i rast moga bića da bih došla do spoznaje da sam i ja neobična. I konačno sam si ovog ljeta to odlučila potvrditi i formalno. Dok ovo pišem sjedim u svom novom uredu, koji mi je došao na vrlo običan način, a ispostavilo se da je i ured neobičan jer radim sa 220 ljudi koji
mi nisu ni nadređeni, ni podređeni, ni kolege, ni rod ni pomoz`bog, što bi se kod nas reklo, samo dijelimo prostor i odličnu radnu atmosferu. Predivan koncept koji ljudi sve više prihvaćaju. I moram priznati da dok ovo pišem, u tom neobičnom uredu, imam jedan sasvim drukčiji osjećaj i poimanje sebe nego prije 6 mjeseci kad sam odlučila svoj život opet prodrmati iz temelja. Iako sam i prije 6 mjeseci znala da će taj osjećaj doći kad se sva prašina slegne.
Znate onu floskulu ,,svaki početak je težakˇ? Pa znam i ja i čujem je svako toliko i sjetim se mnogih početaka, ali zapravo dok nisi na nekom početku ne znaš što znači ovo ,,težakˇ. Jer svaki početak ima svoju definiciju ,,teškogˇ. Meni je sad najteže od svega promijeniti način razmišljanja, opet. Opet imam novi default koji se mora integrirati u uređaj.
Prije svega, u ovakvoj, a i u drukčijima, životnoj situaciji čovjek puno toga osjeća prije nego kognitivno poima, a postoji i razvojni proces prelaska iz osjećaja u svjesno razmišljanje. I to traje. Tako sam ja neki dan shvatila da to što osjećam lakoću u koraku već neko vrijeme znači da se osjećam slobodno i da sad moram i razmišljati tako. Da, do sad se nisam osjećala slobodno, a pazi čuda, nisam to ni znala. Ima to svoje ime, ali nećemo sad o tome. To se jednostavno dogodi kad godinama, ma cijeli život, živiš po tuđim pravilima i ugađaš drugima da bi ostvario sebe…Da, zvuči točno tako kako i jest – neizvedivo, nemoguće, kao koncept ne postoji u prirodi. Ne možeš pod tuđim pravilima, ciljevim i idejama ostvariti sebe u potpunosti, iskorištavati sav svoj potencijal. Možeš djelomično. Možeš doći do nivoa primanja koji si želiš, voziti neki auto koji si zamislio, i još ponešto tu i tamo i to je to. Ali npr. izraziti se kreativno, bez cenzure i tuđe interferencije, mogućnosti da se tvoja kreativnost kosi s nečijim mšljenjem itd, e to ne možeš. I ako to ne možeš onda nisi slobodan. A ja zadnjih dana osjećam tu lakoću u koraku baš zato što ovdje sad mogu napisati što god hoću i samo ja stojim iza toga i samo ću ja odgovarati za to ako bude potrebno. E, a to je novo deafultno stanje s kojim se uči živjeti. Zapravo je u svom korijenu predivno i oslobađajuće, ali ograde koje su do sad postavljane, čitav moj radni, a i dobar dio obrazovnog vijeka su jako visoke. I treba ih preskakati, e a to nije lako. I zato je ovaj divni početak istovremeno i težak i to je njegova definicija teškog. Istovremeno osjećam veliku zahvalnost za sve godine podizanja tih ograda i učenja u njima jer se u okvirima uči strukturirano i sistematično i zbog toga imam veliko predznanje i dobar temelj. Ali jednostavno dođe trenutak kad ograde više ne funkcioniraju jer svaki zadani okvir je okvir i nema preko njega, a čovjek koji se razvija izlazi iz ovira i počinje učiti i shvaćati na drukčiji način.
I sad kad se pogledam u odnosu na sve te nove izazove i situacije koje imam, vidim da sam drukčija. Imam sasvim novi kut gledanja. I sad sam i ja neobična žena, koja kad pogleda unazad ima poprilično zanimljiv put kojim je došla do ovog mjesta gdje je sad. A sad sam na mjestu gdje je zaista sve moguće i sama određujem što će se ostvariti, a što neće. And I feel good…ta na na na na…😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *